Zavarivanje svornjaka — Postupci zavarivanja

(DIN EN ISO 4063 broj 78) rješava svakodnevni problem: Kako trajno pričvrstiti navojni svornjak, klin ili glavni svornjak na lim ili nosač, a da ne bušiš niti zakivaš? Odgovor: kratkim, preciznim u djeliću sekunde.

Ovako to ide — dva načina paljenja:

• Paljenje vrhom: Svornjak ima mali vrh. Pri naslanjanju kroz taj vrh teče velika struja kratkog spoja, vrh odmah ispari i zapali . Svornjak se pritom lagano podigne („podizanje“) i nakon taljenja utisne u kupku.

• Paljenje podizanjem s pilot strujom: Slabi pomoćni luk se prvo zapali, zatim pištolj podigne svornjak, poteče glavna struja i svornjak uroni u rastaljenu kupku. Čišće i bolje kontrolirano — standard za veće svornjake.

Kod većih svornjaka koristi se keramički prsten (): On oblikuje zavar oko svornjaka, drži rastaljenu kupku na okupu, štiti je od atmosfere i osigurava čist, ravnomjeran zavar. Nakon jednostavno se otkuca.

Priprema je bitna: Površina mora biti čista i bez , hrđe, ulja i boje — inače postaje nemiran, a spoj porozan.

Prednosti:

• Izuzetno brzo: Svornjak sjedne u manje od sekunde — idealno za serije i dugačke nosače s mnogo svornjaka.

• Nema bušenja: Lim ostaje netaknut, spoj je izvana nepropustan i s poleđine nevidljiv.

• Pristup samo s jedne strane: Za razliku od vijčanja, treba ti samo prednja strana.

• Čvrsto i ponovljivo: ravnomjerno i strojno ponovljivo.

Nedostaci: Svornjak mora stajati okomito na radni komad, debljina lima mora odgovarati veličini svornjaka (pretanak pregori), i potrebni su specijalni aparati za zavarivanje svornjaka. Za kontrolu kvalitete najčešće je dovoljan test savijanja: Svornjak se savije — ako spoj ne pukne, drži.

Područje primjene: glavni svornjaci u čeličnim i mostovnim konstrukcijama (spojne letve na nosačima), izrada aparata, brodogradnja, pričvršćenja izolacije, kabelske police i svugdje gdje navojne točke moraju brzo i nepropusno sjesti na lim.