Kaljenje površinskog sloja
, , indukcijsko kaljenje — tvrda kora, žilava jezgra
AI generated Ponekad želiš da samo površina bude tvrda — jezgra treba ostati žilava. Upravo to postižu postupci kaljenja površinskog sloja: , i indukcijsko kaljenje. Zupčanici, vratila i ležajevi tako su tvrdi na površini, a žilavi iznutra. Ko ih poznaje, razumije i čelike za cementaciju.
Zupčanik treba izvana biti tvrd (protiv trošenja), a iznutra žilav (da ne pukne). Potpuno kaljenje učinilo bi ga krhkim kroz cijeli presjek. Rješenje se zove : samo se vanjski sloj kali, a jezgra ostaje mekana i žilava.
( + ) klasičan je postupak za niskougljične čelike kao što je . Tijek:
1. : Dio satima leži na 900–950 °C u atmosferi koja otpušta ugljik. difundira u površinski sloj dok tamo ne bude 0,7–1,0 % C — jezgra zadržava svojih 0,15 %.
2. : Gašenje čini cementirani površinski sloj tvrdim , dok niskougljična jezgra ostaje mekana.
Rezultat je savršena kombinacija: tvrda površina, žilava jezgra. (Eht) govori ti koliko duboko seže tvrdi sloj — tipično 0,3 do 2 mm.
radi s umjesto . Na 500–570 °C dušik difundira u površinu i stvara iznimno tvrde nitride. Velika prednost: nema gašenja, pa gotovo nema deformacija. Nitrirani slojevi su vrlo tvrdi i , ali tanki (0,1–0,8 mm).
zagrijava samo rubno područje munjevito brzo indukcijskim poljem i odmah ga gasi. To je idealno za velike dijelove kao što su koljenasta vratila i zupčaste letve: selektivno, brzo i s definiranom dubinom kaljenja.
Sva tri postupka imaju izravne veze sa :
• Čelici za cementaciju dobro su zavarljivi prije (mekani, niskougljični). Nakon površina je pretvrda i sklona pucanju za — zavareni spojevi pripadaju u mekano stanje jezgre, prije .
• Nitrirane površine više se ne mogu zavarivati, a da se ne uništi tvrdi sloj.
• Ako zavariš cementirani ili nitrirani dio, u uništiš upravo onaj tvrdi površinski sloj koji je dijelu potreban.