Zone zavara
, i — tri zone, tri strukture
AI generated Zavar nikad nije homogen. Sastoji se od tri zone: rastaljenog , zagrijane () i netaknutog . je gotovo uvijek slaba točka — ovdje zrno grubi, ovdje nastaje , ovdje zavari pucaju. Ko poznaje zone, ispituje na pravom mjestu.
Kad pogledaš zavar, vidiš jedan metal. U stvarnosti su to tri različite zone, svaka sa svojom strukturom i svojom slabošću. Samo onaj ko ih razlikuje razumije gdje zavar stvarno popusti.
Zona 1: . To je rastaljeno područje od i . Ima tipičnu ljevačku strukturu — grube, prema sredini izrasle sa u sredini. Njegova svojstva kontroliraš preko dodatnog materijala (vidi kalkulator dodatnog materijala).
Zona 2: (). To je neposredno uz zavar, koji se nije rastalio, ali je jako zagrijan — ovisno o udaljenosti od zavara između 500 °C i preko 1100 °C. U se događa prava drama:
• Zona krupnog zrna (blizu linije taljenja, preko 1100 °C): Zrno je masivno naraslo. Krupno zrno je tvrđe, krhkije i sklonije pucanju — ovdje najčešće nastaje pri brzom hlađenju.
• Zona sitnog zrna (oko 900 °C): Čelik se ponovno preobrazio i sitnozrnato obnovio — često najbolja, najžilavija zona.
• Zona popuštanja/omekšavanja (ispod 723 °C): Kod poboljšanih čelika ovdje se popušta poboljšanje i čelik postaje mekši od ostatka.
Zona 3: netaknuti . Zadržava svoja izvorna svojstva.
je gotovo uvijek slaba točka spoja — ne sam zavar. Tri opasnosti vrebaju tamo:
1. zbog . Visokougljični i visokovrsti čelici u zoni krupnog zrna stvaraju staklo-tvrdi → . Protumjera: i kontrolirano hlađenje.
2. Porast zrna. Što više topline, to krupnije zrno, to krhkije. Protumjera: ograničiti unos topline, ne zadržavati se nepotrebno dugo na jednom mjestu.
3. Omeksavanje. Kod hladno ojačanih ili poboljšanih materijala čvrstoća u opada. To se može riješiti samo izborom materijala ili naknadnom obradom.
Zato se uvijek postavlja poprijeko preko sve tri zone — , , . Maksimalna vrijednost tvrdoće u je ključni kriterij prijema, ne sredine zavara.