Metoda vremena difrakcijskog leta
Metoda vremena difrakcijskog leta mjeri vrijeme koje ultrazvučni valovi potroše na difrakciju na vršcima pukotine. Precizno određuje visinu i dubinu greške neovisno o refleksivnosti.
Fizikalno-kemijski mehanizam djelovanja
Kod metode vremena difrakcijskog leta rade dvije sonde jedna nasuprot drugoj, jedna odašilje, druga prima. Na vršcima pukotine ultrazvuk se ne odbija, nego se difraktira, i ti difraktirani valovi putuju do prijemnika. Iz razlike vremena leta između signala gornjeg i donjeg vrha pukotine uređaj izračunava položaj po dubini i visinu greške. Budući da metoda koristi difrakciju, a ne odjek, gotovo je neovisna o tome koliko je ploha greške povoljna prema snopu zvuka.
Metalurška važnost i rizici pri zavarivanju
Upravo u tome je prednost pred klasičnom metodom odjeka: strmo postavljena pukotina koja slabo reflektira ipak se pronađe. Zato se metoda primjenjuje na visoko opterećenim šavovima i tamo gdje je važna procjena napredovanja pukotine. Granice su joj neposredno pod površinom i na korijenu, jer tamo signal odašiljanja i stražnje stijenke prekrivaju prikaz.
Radionička praksa i upute za rad
Ispitna frekvencija, kut sonde i razmak ovise o debljini stijenke i materijalu, uobičajeno je nekoliko megaherca. Valna duljina se ne podešava, ona proizlazi iz frekvencije i brzine zvuka: pri 5 MHz u čeliku iznosi oko jedan milimetar, i sitnije od toga ne može se razlučiti. Prije ispitivanja uređaj se podesi na referentnom tijelu s poznatim greškama, a površina mora ravnomjerno spajati. Vrednovati smije samo osoba koja je za to kvalificirana.