Deoksidacija
Deoksidacija veže otopljeni kisik u metalnoj talini na elemente koji snažno vole kisik, poput silicija, mangana ili aluminija. Ti oksidi izlaze na površinu i izdvajaju se kao troska. Bez deoksidacije nastaju pore i krhki uključci u zavaru.
Fizikalno-kemijski mehanizam djelovanja
U tekućem čeliku kisik je otopljen atomski. Pri skrućivanju topljivost kisika naglo pada. Kisik želi pobjeći kao plin ili se spaja sa željezom u željezov oksid. Oboje šteti zavaru. Kod deoksidacije dodaju se elementi s većim afinitetom prema kisiku, poput silicija, mangana ili aluminija. Ti elementi odmah vežu kisik kao čvrste ili tekuće okside. Oksidi zbog manje gustoće izlaze na površinu i uklanjaju se kao troska. Tako u čeliku gotovo da ne ostaje slobodnog kisika.
Metalurška važnost i rizici kod zavarivanja
Bez dovoljne deoksidacije pri skrućivanju nastaju plinski mjehurići. Te pore slabe zavar i mogu dovesti do propuštanja. Istodobno nastaju tvrdi, krhki oksidni uključci koji djeluju kao zarezi i smanjuju žilavost. Pri dinamičkom opterećenju takvi zavari rano pucaju. Previše sredstva za deoksidaciju također je štetno: višak silicija ili mangana pomiče strukturu prema većoj tvrdoći i može potaknuti vruće pukotine.
Radionička praksa i upute za postupanje
Praktičari biraju dodatni materijal prema osnovnom materijalu i površini. Za nelegirani čelik uzima se žica ili elektroda s dovoljno mangana i silicija (npr. G3Si1 s 1,5 % Mn i 0,8 % Si). Kod zahrđalih ili okamenjenih limova povećava se udio deoksidansa ili se bok zavara prethodno mehanički očisti. Troska se mora potpuno ukloniti nakon svake promjene sloja kako se oksidi ne bi zarobili.